Ja sam pozitivna energija
Kad misliš da ne može čudnije

Kad misliš da ne može čudnije

Ako pomislim na prošli blog i muškarca u tajicama kojeg od ljubavi bole kukovi mislim da čudnije ne može. E pa može, naime muškarca u tajicama su kukovi prošli ali sad ga bole bradavice, ah ta ljubav. Nedjelja dan za odmor ali kako se nekada prije nisam mogao pokrenuti i trenirati tako je sad teško ostati u kući i ne raditi ništa. Gledam kroz prozor kiša pada pa se vratim pred tv, pa opet pogledam kroz prozor pa se vratim pred TV-e, treći put odem od TV-a, obučem se lagano šuškavac na sebe i trk van. Kišica pomalo pada ali ništa strašno, vikend je i u planu mi je odradit neku dužinu ali krećem polako pa dokle stignem. Lagano trčim i ne umaram se previše, po selu poneki prolaznik koji gleda u nevjerici ali ni oko toga se ne umaram. Oprezno zbog kukova (moglo bi se reći da sam naučio na teži način) pazim na ruke i na disanje. Pet kilometara je prošlo bez veći problema sa “ugazom” u par dobrih lokvi (ali moj styling to može izdržati) deseticu sam isto prepucao onako rutinski. Kod PSC-a skrećem u industrijsku zonu i trčim dalje (sretan jer do tada je PSC bio najdalje mjesto okreta) na umu mi jedna misao: “pa di je kuća do nedavno mi se ni autom nije išlo do tamo provozati, a sad trčkaram tuda i to još po “neveri” ali sretan sam.”

Eh sad nakon 13 ili 14 kilometra osjetim lagano kako me “grudi” peckaju tj. bradavice ma kontam malo od kiše malo od znoja niti na kraj pameti mi (opet) nisu bili pročitani tekstovi o lijepljenju bradavica i sl. Naime sve ja to imam u glavi ali nikako nisam mislio da sam već do tog stadija trkača došao da moram i na to obraćati pažnju. Uvijek nekako mislim da se ja nisam još dotakao ozbiljnijeg trkačkog staža i mislim da nisam neki trkač ipak sam ja krenuo sa povremenim trčanjem tek prije par mjeseci. Trčkaram dalje kilometri prolaze a bradavice peckaju pomalo sve više ali ne dam se omesti nego trčim dalje gledam aplikaciju prešao sam 16 km i mogu još ali nemam di nabrati kilometre eventualno još taj kilometar do kuće da se ne vraćam u krug opet još. Ništa, odlučio sam stati na 17 km i lagano još cca 300 metara prošetati do kuće, dobro se istegnuti pa na tuširanje. Dođem kući skinem šuškavac a na bijeloj majci 2 krvava traga a uuuu sad ne mogu dočekati da skinem majicu da vidim imam li još sise ili su se izbrisale. Skinem majicu a ono sve normalno malo crvenije ali normalno boli isto nema tako da sve u svemu zadovoljan sam. Zadovoljstvo i sreća su trajali sve dok nisam stao pod tuš i zalio grudi vodom kad je onda počelo peći jao ne znam da li je tuš ili suze toliko cure ali sjetio sam se svake žene dojilje na svijetu. Još jednom se pokazalo da sve što savjetuju iskusniji trkači nije dovoljno pročitat i čut potrebno je to isto i primijeniti u praksi kako bismo izbjegli ozljede, suze i bol i kako bismo izbjegli čudne poglede kad pričamo o muškarcima u tajicama koje od ljubavi bole kukovi a i bradavice. (Nadam se da sad stvarno više čudnije ne može) do slijedećeg trka!!