Ja sam pozitivna energija
Ne dirajte mi pužeke!

Ne dirajte mi pužeke!

Niže prenosimo par riječi Frane Bobana, trenera adidas škole trčanja u Zagrebu:

“Došao je red i na mene da napišem jedan tekst. Dugo sam se premišljao o tematici, pa sam krenuo kako svaki kineziolog krene: „dobrobiti trčanja“, dođem do pola stranice i izbrišem sve. Tko još želi slušat priče o kardio – vaskularnom sustavu, gustoći kostiju, torakalnoj kralježnici i ne znam šta sve kineziolozi mogu izmislit da zvuče pametno i mudro.

Sjetim se vaših pogleda, upitnika iznad glava dok Vam pričam o tibialisu, calcaneusu i sl. pa sam odlučio napisat jedan tekst iz srca, onako po svom guštu, što mi prvo dođe na pamet. Kada sam došao u školu, na razgovor i na prvi trening sa Vedranom (ne brini šefe, samo najbolje imam za reć) osjećao sam se otprilike kao i Vi. Uzbuđen, pomalo izgubljenog pogleda, upijajući svaki kutak Boćarskog, znojnih dlanova, jedino što čujem je srce koje tuče kao da sam upravo trčao stotku brže od Bolta. Prođem tako prvo upoznavanje sa starim školarcima, trenerima, taman se opustim i onda TO. Upisi na koje je došlo valjda pola Zagreba i prvi treninzi na nasipu i Maksimiru.

50 pari očiju upija svaki moj pokret i izgovorenu riječ, očekujući zrno mudrosti, a jedino što mi prolazi glavom je: „ nemoj da ti čuju ae, pazi na slovo R, i ni pod koju cijenu ne skidaj blesavi osmijeh s lica“. Dovedem taj trening do kraja (osmijeh je postojan u sve 3 vremenske zone) i mislim si : „ Budalo, upila si ljude, ali bar će ti bit lakše idući put jer ti nitko neće doć!“. Idući trening stanem ispred polaznika i ne vjerujem. Red do u nedogled. Gledam iza sebe, možda se nešto dijeli ili ljudi stoje nasumično, ali ne,  očito ih veseli gledat Dalmatinca koji se prži od nervoze i izbacuje kojekakve stručne izraze na klingonskom.

Preživim taj trening i prvih mjesec dana i sa svojim dekavcima krenem u super zanimljivu avanturu. Zašto avanturu? Pa sjetite se prvih treninga – minuta hodanja pa 2 minute trčanja i moljakanja da skratimo trening, a ovaj tjedan istrčite 8 kilometara u komadu. Ej, 8 KM U KOMADU. Mislim da nikad neću zaboravit pogled cure iz grupe kada sam u šali na kraju treninga rekao da smo istrčali 50 metara manje od planiranog. Još me boli rana od pogleda kojim me je prostrijeljila. Ne mogu Vam opisati koliko sam bio sretan u tom trenutku jer sam vidio osobu sa toliko volje i sa tolikom  količinom posvećenosti prema treningu i trčanju.

Tek tada, nakon 4 mjeseca odmaka i prisjećajući se svih lijepih trenutaka (spontani aplauz i veselje nakon prvih 5 istrčanih kilometara, prvi trening po kiši, utrke na Plitvicama), ali i nekih malo manje lijepih (padovi, ozljede) shvaćam koliki ogromni korak ste napravili. Od osoba koje su zadnji put trčale na tjelesnom pod prisilom da neće dobiti ocjenu neki od Vas su došli u situaciju da trče 8kilometara u komadu. Pričate o trkačkim satovima (Maro ovo je za tebe), a neki čak i na poslovne puteve nose tenisice i odrade trening. Zar Vam ne zvuči to kao nekakva bajka? Da su Vam to rekli (a mi smo to uporno tvrdili) prije 6 mjeseci rekli bi toj osobi da nije normalna i prestane govoriti gluposti. Ali uspjeli ste. Ne  znam jeste li svjesni, ali postali ste ono što ste mislili da nikada nećete biti. Ovisnici. Ovisnici o trčanju, o toj super dosadnoj aktivnosti koju ste tako dugo i uspješno izbjegavali. Postali ste TRKAČI. Da, trkači sa velikim T.

Za onih par čitatelja koji još nisu odustali i žele vidjeti kraj neslavnog pokušaja pisanja jednog studenta kineziologije volio bih reći još nešto. Često me pitaju jel mi teško trčati sa dekavcima? Jel ti sporo? Pa me cure iz grupe pitaju jel me dave pitanjima i kukanjima da im je teško? Odgovor na to pitanje nije lagan, ali izgleda ovako: ponos, radost, sreća, čast i zahvalnost. Zbunjeni? Sve su to riječi kojima bih opisao svoje emocije prema tim ljudima jer mi je izuzetna čast biti dio jedne velike životne transformacije i promatrati je iz prvog reda. Sretan, radostan i zahvalan sam nakon svakog kilometra više koji istrče u komadu svaki tjedan na dužinskom treningu. Zahvalan da baš meni, momku od 24 godine grupa ljudi svaki tjedan daje svoje povjerenje i tijela u nadi da im pomognem da iz šetača postanu trkači. Možda nisu brzi kao b grupa, izdržljivi kao a grupa, ali užasno su uporni i trud koji ulažu već 4 mjeseca zaslužuje naklon i nekoliko slova u ovom tekstu.

I zato, ne dirajte mi pužeke and keep on running. :)”