Ja sam pozitivna energija
Pokorili smo Plitvice!

Pokorili smo Plitvice!

Iza nas je glavni trkački događaj prve polovine godine- 29. Plitvički maraton. Plitvička jezera uistinu su posebna kulisa, a prirodne ljepote posebnost ove utke koja iz godine u godinu privlači sve veći broj trkača i trkačica.

Na ovogodišnjem izdanju, adidasove tri crte branili su polaznici škole trčanja, čak 5 autobusa trkača i trkačica s all in natpisom preko junačkih prsa! Službeni podaci govore da se na startu 29. Plitvičkog maratona pojavio rekordan broj od čak 2679 trkača iz 29 zemalja svijeta, a mi s nestrpljenjem isčekujemo obaranje tog rekorda već sljedeće godine na jubilarnom 30. izdanju.

U nastavku donosimo “trkopis” i neslužbene dojmove ponosne trenerice Petre Seličanec.

“01.06.2014. Nedjelja. Rano ujutro. No, nema spavanja. Busevi puni nestrpljivih i uzbuđenih trkača. Trkača koji kreću na svoj prvi “Plitvički maraton” gdje će morati pretrčati 5 kilometara prepunih uzdbrdica. Osjećala se nervoza i lagana nevjerica, košmar u glavama: “Kako ćemo mi koji smo do prije 3 mjeseca jedva izdržali 2 minute trčanja i sa teškom mukom prolazili onih 500 početnih metara, sada uspjeti prijeći 5000 m?”

Jedna malena nula ponekad zaista može izgledati veliko i strašno!!! Nešto što se u početku činilo nemoguće, danas će se ostvariti – nevjerojatno!

Tjednima prije trajale su pripreme za ovaj dan, treneri su pojačavali treninge, ohrabrivali trkače. Kako su se dani približavali, strepnja je bila sve veća i veća, brojna pitanja, uplašene okice. Kada su napokon sve grupe uspjele pretrčati 5 kilometara na treninzima, osmijeh i oduševljenje se moglo vidjeti čak i iz svemira! To je bio trenutak kada su shvatili da ima nade za njih i da postoji šansa da će uspjeti pretrčati i “Plitvički marathon”. Ako su uspjeli jednom, uspjet će i slijedeći put. Kako god bilo teško – neće odustati!

Zadnji tjedan treneri su strpljivo odgovarali na sva pitanja: “što je potrebno nositi sa sobom, što jesti u subotu navečer, što u nedjelju ujutro, što u busu, treba li voda tijekom utrke…” Sve u detalje, da budu maksimalno spremni na ono što ih čeka. U autobusu su se vodili završni razgovori, odgovaralo se na posljednja pitanja i davale se zadnje upute. Energije je bilo na pretek, sav taj adrenalin na jednom mjestu, ludilo!

Međutim, dolaskom na Plitvice, uslijedilo je iznenađenje – ni više ni manje nego kiša! Dok je jednima to bilo super jer su znali da je lakše trčati i disati kad je zrak svjež, drugi su gunđali zbog toga što će biti mokro i blatno. Jedino što su željeli je bilo da kiša nekako prestane do zagrijavanja! I kao da je nebo čulo njihove molitve, po narudžbi polaznika, kiša je stala tik pred zagrijavanje! Puno igralište zelenih majica – divota za oči! Iako je vladala očita napetost među trkačima, istodobno se osjetio osjećaj ispunjenosti i ponosa. To je bilo to. Potpuna prisutnost sada i ovdje, na Plitvičkim jezerima, na utrci za koju su se toliko pripremali, izdržali brojne napore i znojne treninge. Uspjeli su, dio su nećeg važnog i to automatski rezultira jednim osjećajem ispunjenosti i ponosa. Njihove odluke i odricanja konačno počinju imati smisao i sve im se to zasluženo vraća natrag!

Vrijeme je za dolazak u startne blokove i pripremu za početak utrke. Smijeh i dobra vibra je sveprisutna među polaznicima, no nervoza se nije mogla sakriti. Krenuli smo, a u glavi se rodilo mnoštvo pitanja – “Da skinemo šuškavac, hoće nam biti vruće, zima? Trenerice, kako ćemo vas pratiti u ovoj gužvi?” Uz svu moguću fizičku i psihičku pripremu, nisu se ni snašli, a bili su opkoljeni masom ljudi, što poznatih trkača iz škole, što brojnih drugih. Gužva i capkanje na mjestu u iščekivanju kad će više taj start!

I počeloooo jeeee!!! Štoooo???? Krećemo!!!! Krenuli smo???? O vidi, pa stvarno trče, probijaju se kroz gužvu, gledaju, paze, motre kako bi išli naprijed, a izbjegli tuđe tenisice i noge.. Startali smo laganim tempom, sve je izgledalo puno jednostavnije nego se činilo. Trkači oduševljeni, smiju se i izbijaju šale svakih par sekundi. Odlična atmosfera, svi nadobudni i uzbuđeni. Lagano smo izduživali korake i ubrzavali tempo kako bi svaka jakosna skupina došla do svog zadanog ritma. I evo prve uzbrdice – nastaje muk, nema više priče, svatko daje sve od sebe da izgura taj prvi napor. Tu i tamo se čuje još pokoja šala, nekima je tako lakše podnijeti ono što ih čeka. Odlično su izdržali taj prvi dio, marljivo capkajući i slijedeći upute trenera.

Nije prošlo mnogo kad eto veselja, nizbrdica! Svi se spuštaju s osmijehom na licu, svaka čast! Preživjeli su prvu uzbrdicu, mogu oni to, ma mogu oni sve što ih čeka! Bez obzira na adrenalin u krvi, svi su slušali upute trenera i pratili ritam na nizbrdicama I uzbrdicama, stvarno pohvalno! Nakon malo odmora i laganog trčkaranja nizbrdicom, opuštenim koracima opet smo se približili famoznim Plitvičkim uzbrdicama! Opet muk, neki gunđaju, ali nitko nije odustao! Shvatili su da nema nazad, sad su ovdje i jedino što postoji je put prema naprijed. Žestoko su se uhvatili ukoštac sa uzbrdicom, trčali, grizli, čupali, stiskali zube, uzdisali, hodali, vukli i bodrili jedni druge! Jedan pravi veliki tim!!! Iako je unutar jakosnih skupina bilo sve manje zelenih majica zbog toga što nisu svi mogli pratiti zadani tempo, svaki par metara našao se neki zelenko tako da međusobnog bodrenja nije nedostajalo! Svakim trenerovim uzvikom koliko kilometara je još ostalo, zavladalo je opće veselje, euforija i pljesak. Zadnji kilometar je tu, a uzbrdici se ne vidi kraj. Noge su već svima teške, ali sada srce vuče naprijed i samo naprijed. Zadnjih nekoliko metara neopisiva sreća. Na umornim licima, nazirao se osmijeh. Ugledavši cilj, teške noge su smogle snage za zadnji sprint! Ludilo, euforija, beskrajna sreća!!! Svi se međusobno grle, tapšaju po leđima, čestitaju! “Uspjeli smo, uspjeli smo!!!!”

Naravno da su uspjeli, mi nikad nismo ni sumnjali u to!

Na povratku doma, autobus je prepun umornih, ali zadovoljnih lica. Sve je mirno i spokojno, tu i tamo se čuje pokoji razgovor i planiranje sljedećih utrka, 7, 8, 10 km? hm..tko zna..dokazali su da se sve može kad se hoće i sad samo može biti još bolje i bolje! Osjeti se da su svi pomalo zaraženi “trkačkim sindromom sreće”, navučeni na dobar osjećaj koji je prisutan nakon svakog odrađenog treninga, na divnu energiju istomišljenika, sklapajući nova prijateljstva što je i cilj adidas škole trčanja.

“Plitvički maraton” 2014. mnogi će pamtiti kao prvu utrku svog života, i to ne na 1-2 km   odrađenoj utrci! Znate i sami da je staza bila izrazito zahtjevna, ali vi ste ju savladali. Dionica koju biste prije 3 mjeseca jedva prohodali, sada je pređena trčećim korakom. Budite ponosni na sebe jer ste napravili jedan divan životni korak, zakoračili u nešto novo i nepoznato, zdravo, korisno, a pustolovno.

Budite ponosni na sebe jer su mnogi krenuli u školu kad i vi, ali su odustali. Vi ste još uvijek ovdje, uvijek prisutni, uvijek dajete najbolje od sebe i što je najbitnije – nikad ne odustajete, koliko god bilo teško! Još jednom iskrene čestitke svim sudionicima i želimo vam još puno savladanih kilometara, maratona i odličnog osjećaja 🙂 “