Ja sam pozitivna energija
Pola stoljeća života i pola maratona

Pola stoljeća života i pola maratona

Cijeli svoj život, a imam pola stoljeća života, poprilično sam fizički aktivan. Uz obaveze vezane za posao i obitelj, uvijek sam našao vremena za rekreativno bavljenje nekakvim sportom ili za fizičku aktivnost u prirodi. Još od srednjoškolskih dana pa sve do danas, tijekom proljeća i ljeta uvijek sam volio lagano otrčati nekoliko kilometara. Ništa to nije bilo ozbiljno, već dva do tri puta tjedno 5-6 kilometara i to u laganom tempu. Bilo mi je samo bitno da se fizički dobro osjećam, a uz to, naravno, ide i skidanje prekomjernih kilograma koji se zbog teške slavonske hrane preko zime nakupe.

Kontinuirano život pred nas stavlja različite izazove s kojima se moramo suočiti, i kako vrijeme prolazi, mi sazrijevamo i u mnogim stvarima mijenjamo svoje stavove i mišljenja te u skladu s tim i svoje prioritete.

Nemam pojma zašto, ali pod „stare dane“ ono rekreativno trčanje mi je polako ulazilo u glavni plan, odnosno postalo mi je prioritet.. Malo, po malo, počela mi je padati na pamet ideja, kako bi bilo sjajno da u svojoj pedesetoj godini istrčim polu maraton.
Bio je to mjesec srpanj 2016.g. kada sam pretraživao kalendar utrka gdje bi mogao do kraja godine istrčati polu maraton. Nisam htio da to bude nekakav lokalni polu maraton, tražio sam atraktivno mjesto u široj regiji koje ću pamtiti. Gledam mjesec listopad, a ono, gle čuda, 09. listopada 2016.g. – Zagrebački maraton. Nevjerojatno, tog datuma mi je rođendan i punim pola stoljeća života. Istog trena sam odlučio: to je to, moj prvi half će biti u Zagrebu, trčat ću ga zajedno sa tri tisuće trkača, i proslavit ću ga s medaljom oko vrata. A onda panika, imam točno tri mjeseca za pripremu. Hoću li se uspjeti pripremiti u tako kratkom roku? Desno koljeno i lijevi skočni zglob već su mi od prije načeti ozljedama. Što – ako se opet ozlijedim? Puno je pitanja – a malo odgovora.

Već sam prije pročitao sve moguće upute i savjete kako trenirati, ali sam ipak odlučio da ću se, samo djelomično, držati programa treninga i savjeta iskusnijih trkača. Odluka je pala da ću, sukladno mogućnostima i obavezama na poslu i u obitelji, trčati tri do četiri puta tjedno, ne manje od trideset kilometara. Također sam imao u planu kombinirati intervalne treninge, treninge tempa i treninge izdržljivosti, ali i da ću sve to prilagođavati tome kako se tog dana osjećam.

I tako sam krenuo s pripremama, jako motiviran i s jasnim ciljem. Iako nisam bio totalni početnik i u pripreme sam ušao s određenom kondicijom, nije mi bilo lako – ljeto je, velike su vrućine pa sam trčao predvečer ili rano ujutro. Naravno, svi su mi se mišići upalili, povremeno su me mučili i grčevi u listovima, ali nisam odustajao.
Po savjetima sa foruma koristio sam magnezij i moram reći da mi je jako pomogao, grčevi su prestali, i poslije treninga sam samo osjećao bol ili zategnutost u mišićima ovisno o tempu i dužini koju sam trčao.

U početku, za mjerenje vremena na treningu, koristio sam mobitel i mobilnu aplikaciju, ali sam vrlo brzo nabavio pravi sportski sat koji mi je bio od velike pomoći tijekom samog treninga te s kojim sam, poslije treninga, na računalu puno lakše pratio i analizirao podatke.
Trčao sam isključivo po asfaltu i to uglavnom „Ininim putom“ – koji spaja naftne bušotine i jednim djelom ide kroz polja, a najvećim dijelom kroz šumu. Moram reći da, po meni, u mom dijelu Istoka Lijepe naše – nema boljeg mjesta za trčanje. Tijekom cijelog treninga naiđe jedan ili nijedan automobil, a obavezno uz obilje poljskih i šumskih mirisa i ljepota, čuješ ili vidiš divljač, pa sam puno puta kroz šumu vidio ili čuo trčanje divljih svinja, srna ili neke druge vrste divljači. Koliko god bilo teško, toliko mi je bilo i lijepo trčati tim putem.

Kako su treninzi i vrijeme odmicali ja sam napredovao i, sredinom kolovoza, istrčao sam prvu „15 – ticu“ i do kraja mjeseca, ukupno u kolovozu, istrčao sam 137 kilometra. Već sam bio siguran da ću postavljeni cilj i ostvariti, ali sada sam već uvelike razmišljao i za koje ću vrijeme half istrčati. Uzimajući u obzir moje godine, rezultate s treninga, te iskustva i vremena drugih koji su trčali prvi half, postavio sam si ambiciozan cilj da vrijeme mora biti ispod dva sata. S tim novim motivom krenuo sam još jače trenirati.

S treninzima je sve dobro išlo do početka rujna, kada sam nakon vikenda i istrčane dužine(16 km), u lijevom kuku osjetio oštru bol. Mirovao sam tjedan dana, misleći proći će i na slijedećem laganom treningu bol se vratila. Bol je bila oštra i nije se mogla ignorirati. Smrznuo sam se, …što sad!?, …gadno sam zapeo…, izgleda da trebam više vremena mirovati, a vrijeme je jedino čega nemam. Već je 10. rujna, mjesec dana je do Zagreba. Što se tiče snage – osjećam da bi već sada mogao istrčati half, znači, potrebno je nekako samo održati postojeću kondiciju. Smislio sam alternativni način treninga, kako da kukovi ne trpe, a da mišići treniraju i za desetak dana sam se vratio trčanju.

U nedjelju, tjedan dana prije Zagreba napravio sam „generalnu probu“ i po kiši sam istrčao osamnaest kilometara u vremenu i sa paceom koji mi je bio optimističan da bi mogao trčati half ispod dva sata. Nadao sam se da ću na utrci pod utjecajem adrenalina još odnekle izvući rezerve energije za ta tri kilometra koja nedostaju do halfa.

Taj zadnji tjedan sam, sukladno uputama iskusnijih trkača, odradio samo jedan lakši trening i vodio računa o prehrani, te jeo hranu s puno ugljikohidrata kako bi osigurao potrebne rezerve energije za napor koji slijedi.
Za istaknuti je da o mojim planovima nisam nikome ništa rekao. Puno je bilo varijabli koje su mogle krenuti po zlu (razne vrste ozljeda), i nisam htio da mi se netko naslađuje izjavama tipa: što ti to treba…!?, pa znaš ti koliko ti godina imaš….?!, nije to za tebe… i sl.

Već cijelo ljeto sam trpio razne komentare od ljudi koji su me vidjeli da trčim, ali isto tako i od dijela moje obitelji u smislu što mi je odjednom, zašto toliko trčim, jesam li poludio, da možda nije kriza srednjih godina ili da nisam možda našao ljubavnicu pa hoću da budem mršaviji i sl. Nisam se nikome želio pravdati i objašnjavati, ja sam samo želio da na svoj pedeseti rođendan pobijedim samog sebe i istrčim svoj prvi polu maraton.

Pet dana prije dana „D“ okupio sam obitelj i rekao im što sam naumio te da ih vodim za vikend u Zagreb. Naravno, tada im je sve bilo jasno i oduševljeno su prihvatili. Nazvao sam i sestru koja živi u Zagrebu, najavio naš dolazak i razlog dolaska.
U subotu sam spakirao ranac s opremom, te smo sjeli na vlak i uputili se pravac Zagreba. Koliko god miran izgledao, bio sam nervozan i cijelim putem sam razmišljao o sutrašnjem danu, jesam li sve ponio od opreme, kako će to sve izgledati na startu – na Trgu Bana Jelačića, što ću večerati?…, što doručkovati?…, razmišljao sam o svakom detalju koji bi mogao biti eventualni problem.

Došao je i taj dan, moj pedeseti rođendan i utrka koju sam toliko želio i koje sam se, isto tako, toliko bojao. Već na putu prema Trgu vidjelo se da se nešto veliko događa u gradu. Promet osobnih vozila i tramvaja je u širokom luku preusmjeren oko centra grada i oko staze gdje će se održavati utrka. Sa svih strana, pješice, u pravcu centra grada idu trkači, i njihovi navijači. Dolazimo oko 9,00 sati na Ilicu i zatičemo punu ulicu trkača koji se već zagrijavaju. Mjerkam ja njih, i svi mi se čine kao iskusni trkači, sjajno obučeni, i već na zagrijavanju trče kao jeleni. Pitam samog sebe što ja tu radim? …Pa ovi rekreativce, kao što sam ja – jedu za doručak! Vidim na zagrijavanju i nekoliko tamnoputih trkača i trkačica, strašno za vidjeti kojom brzinom trče na zagrijavanju, nevjerojatno. Dolazimo na Trg i tamo zatičem par tisuća trkača i navijača. I dalje mjerkam potencijalne suparnike, ali čini mi se da tu, osim mene, ima još izgubljenih duša i onih koji su tu prvi put. Presvučem se u šatoru i odmah na zagrijavanje (ona ulica što vodi od Trga prema katedrali). Ništa nisam prepuštao slučaju…dobro sam se istegnuo i zagrijao, vidim tamo… u blizini i javni WC, preventivno i to obavim i nazad na Trg. Za uspomenu, obavezno slikanje s obitelji na Trgu, a da prikrijem nervozu i skratim vrijeme do starta, pokušavam se šaliti na svoj račun.

Malo prije deset sati ulazim u startnu liniju i čekam Milana da označi start. Sa par minuta zakašnjenja, Milan puca i rijeka trkača kreće… Pazeći na svaki detalj u trenutku prelaska startne linije, uključujem „garmina“, i lagano trčim dobro pazeći da se u toj gužvi ne bi sapleo i pao. Ispočetka, zbog gužve, tempo je lagan, ali dolaskom u Vlašku počinje se ubrzavati. Dobro pazim da ne izvrnem nogu na tramvajskim tračnicama i pokušavam se uhvatiti nekoga tko ima tempo sličan onome kojim bi ja trebao trčati da rezultat bude ispod dva sata. Nakon prvog kilometra „garmin“ pisne, pogledam vrijeme, tempo je za sada dobar, ali imam osjećaj da svi ubrzavaju. Na drugom kilometru pogledam na sat i vidim da sada trčim dosta iznad svojih mogućnosti. Isto tako je bilo i na trećem, pa na četvrtom kilometru. Ne mogu vjerovati samom sebi da trčim tim tempom, ali mislim se to je sigurno zbog adrenalina, ma izdržat ću ja to. Negdje oko Maksimira čujem navijanje iza mojih leđa: Vukovar, Vukovar (na leđima na dresu mi piše PU vukovarsko-srijemska), okrenem se a ono kolege iz PU međimurske. Malo smo pričali i zajedno trčali, ali vidim ja da ne mogu pratiti njihov tempo i oni polako odoše naprijed. Dođe i prva stanica za okrjepu, ali niti mi se tražila voda, niti hrana i samo sam protrčao pored odlučivši da ću se okrijepiti na sljedećoj. Već sada, ono trčanje brže od mojih mogućnosti, polako dolazi na naplatu i sve teže dišem, ali se ne predajem i držim tempo i dalje. Gledam oko sebe – nije samo meni teško. Trčim već izvjesno vrijeme u skupini od desetak osoba, neke trkačice i neki trkači mi baš i ne izgledaju kao rođeni trkači i ako mogu oni mogu i ja. Već na startu sam primijetio da neki trkači imaju crvene brojeve, a moj i puno drugih trkača imaju plave brojeve. Brzo sam skontao da su crveni maratonci, a plavi polu maratonci. Trčim, gledam, i ne vjerujem, zaobilazi me čovjek sa crvenim brojem, desetak godina stariji od mene, čudne tehnike trčanja, ali malo po malo… ode on naprijed. Ne mogu vjerovati da će on u tim godinama i tim stilom, odnosno tehnikom trčanja, trčati četiri sata.

S obzirom da se trči u režimu zatvorenog prometa raširili smo se po cijeloj širini ulice, ali negdje na Dubravi primjećujem policijsko vozilo koje pod rotacijama dolazi nama u susret. Naravno, svi se prebacujemo na desni kolnički trak, i tek tada shvatim da to u stvari policajci „čiste put“ najbržim trkačima koji su već okrenuli na Dubcu i trče nazad u pravcu Trga. Naježio sam se kad je pored nas protrčala skupina tamnoputih trkača i trkačica. Nevjerojatna je brzina i lakoća kojom oni protrčaše pored nas. Naravno, svi smo im oduševljeno pljeskali i davali podršku. Trčim dalje, patim se i razmišljam što da uzmem od okrijepe na sljedećoj okrjepnoj stanici. Vodu ću sigurno uzeti, a za hranu ću vidjeti što ima ponuđeno. Kad sam napokon došao do stola sa okrjepom, uzeo sam par komada banane i bočicu vode. Banane sam u trku nekako progutao, ali s vodom je išlo puno teže i sav sam se ispolijevao. Nisam imao pojma kako je teško trčati i piti vodu. Kako „garmin“ neumorno radi svoj posao, s vremena na vrijeme pogledam i vidim da sam i dalje dosta brži nego bi trebao i smio. Na povratku, negdje između Dubrave i Maksimira, na moje iznenađenje opet iza svojih leđa čujem navijanje Vukovar!,… Vukovar!, okrenem se… a ono kolege s Policijske akademije. Malo smo pričali i u razgovoru saznam da su i oni s mog područja, te da su na Akademiji na tečaju. Ovo mi je jako pomoglo da zaboravim na patnju i muku, ali nakon izvjesnog vremena, odoše momci polako naprijed, a ja opet ostadoh sam u svojoj patnji. Već smo u Vlaškoj i navijača je puna ulica. Ohrabruju nas, dobacuju, navijaju za članove svojih obitelji, a djeca drže transparente s porukama i imenima svojih roditelja. Imam i ja svoje navijače, samo nemam pojma gdje će me dočekati, jer mi to nije palo napamet unaprijed dogovoriti. Tu negdje polako me obilazi skupina trkača i „pacemaker“ koji nosi zastavicu s ciljanim vremenom sat i pedeset minuta. Tu sam tek pravo bio svjestan koliko trčim iznad svojih mogućnosti. Kilometar po kilometar i eto nas na Trgu, tu mi je već jako teško. Ono trčanje preko granica svojih mogućnosti dolazi na naplatu, polako ostajem bez rezervi energije i bojim se da ne dobijem grčeve u mišićima.

Već sada znam da sam porušio sve svoje rekorde na 5, 10 i 15 kilometara, ali još je ostalo dugih 6 kilometara koje nemam pojma kako ću istrčati. Na Trgu i u Ilici atmosfera je sjajna, glazba svira, svi navijaju, nabacuju petice, konfete lete i to nam svima pomaže da zaboravimo koliko nam je teško. Trčim i gledam na sve strane, ali ne vidim moje navijače, gdje su, pa zar je moguće da nisu tu, jako bi mi pomogla njihova podrška. Odjednom, kao nožem odrezano, nestade one mase navijača u Ilici i mi ponovno ostadosmo sami sa svojom mukom i svojim mislima. Trčim mehanički, noge više i ne osjećam, kao da imam balvane a ne noge, a „garmin“ kaže da mi je i tempo jako pao. Znam da je okretnica na križanju Selske, i što se više bližim sve sam zabrinutiji kako ću uopće napraviti polukrug. Bojim se ako bilo što promijenim u kretanju ili tempu da ću pasti i da neću moći nastaviti. Sasvim polako i krajnje oprezno okrećem na Selskoj i sada mi je ostalo samo da se vratim na Trg. Sada su već rijetki trkači koje ja zaobilazim, a sve je više njih koji mene zaobilaze. Isto tako, primjećujem da je sve više trkača koji su iscrpljeni kao i ja i da neki ne mogu više trčati, pa hodaju. Već sam prije donio odluku da hodati niti koraka neću, ne želim pokvariti svoj uspjeh i smatram to svetogrđem, ili ću utrčati u cilj ili ću završiti u hitnoj, treće opcije nama. U jednom trenutku, lagano pored mene prolazi „pacemaker“ s zastavicom na kojoj je ciljano vrijeme dva sata. Samo trebam do kraja pratiti njegov tempo i u cilju sam u željenom vremenu ispod dva sata. Lako je to reći, a puno teže učiniti, svjestan sam da ne mogu, jer ako bilo što promijenim u tempu teško da ću trčeći ući u cilj. Ode lagano „pacemaker“, a ja nastavljam svojim tempom borbu sam sa sobom.

Ne obazirem se puno na ljude koji pored mene trče, ali u jedno trenutku kad mi se učinilo da u daljini vidim Trg, glasno komentiram: ma nije moguće da je cilj na vidiku, ne mogu više, gotov sam! Čovjek pored mene reče: jest za tebe je tu cilj ali ja moram još jedan krug. Gledam čovjeka, vidim crveni broj na prsima i u tom trenutku osjetim ogromno strahopoštovanje prema maratonu i ljudima koji ga istrče. Jednostavno u tom trenutku ne mogu vjerovati da će netko još toliko trčati i da je tek na pola puta. Strašno!

Zadnjim atomima snage trčim prema cilju kad se odjednom s desne strani prolomi vrisak – „Tata!“. Moja navijačka ekipa i kćerkica među njima vrište, navijaju i snimaju mobitelima moj prolazak pored njih i ulazak na Trg. U tom trenutku sam bio najsretniji čovjek na svijetu, srce mi je bilo ispunjeno, i veliko kao u slona. Nevjerojatan osjećaj, neopisiv, moji najmiliji su pored mene, i ja nakon pretrčanih 21 kilometar i 97 metara ulazim u cilj na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu. Prolazim ciljnu crtu, dobivam zasluženu prekrasnu medalju za sudjelovanje, pokušavam uhvatiti plućima zrak kojeg kao da nema na Trgu i odmah uzimam bočicu vode. Znam da ne smijem stati, pijem vodu, hodam, istežem se, mišići kao da gore, osjetim da sam na samoj granici grčeva, ne mogu vam opisati umor koji osjećam. Svugdje oko mene neopisivo slavlje, svatko na svoj način proslavlja ulazak u cilj. Vrlo brzo počinjem se hladiti i počinjem se tresti od hladnoće, a ranac sa suhom odjećom mi je kod supruge. U toj gužvi jedva pronalazim svoju obitelj, kćerka trči prema meni i grli me tako jako da ne mogu disati. Naravno, presretni smo, slikamo se, selfiji lete na sve strane. Odlazimo kod sestre u stan, a ona kao i svaka prava sestra osim ručka za brata je ispekla i rođendansku tortu.

Što reći, dali postoji bolji način proslave rođendana? Za pola stoljeća života, sam sebi sam poklonio polu maraton, trčao sam u glavnom gradu „Lijepe naše“ zajedno sa Kenijcima i tri tisuće trkača, te zajedno s obitelji pojeo rođendansku tortu. Savršenstvo.

Sada je sve izgledalo tako lako, tako sjajno, ali realno gledano nikako nije bilo lako do toga doći. Trebalo je tu puno truda, muke, patnje i bola da bi se to postiglo. Za vrijeme priprema, osim teških vremenskih uvjeta (ljetne vrućine, jesenske kiše), bilo je raznih dogodovština s kojima sam se morao suočiti: napadali su me psi lutalice, pčele i stršljenovi. Noću, trčeći po šumi, svojim zavijanjem plašili su me čagljevi. U jednom navratu natrčao sam na kunu s mladima i izvukao deblji kraj, a Zagrebački maraton sam trčao sa „šljivom“ na oku kao posljedice paukovog otrova koji mi je uletio u oko za vrijeme noćnog trčanja. Doslovce me pauk nokautirao i trebalo je dva mjeseca da to skroz prođe.

Naravno, ima tu i puno lijepih stvari zbog kojih trčimo, stavljamo nove izazove pred sebe, uživamo u prirodi, bolje se fizički osjećamo. Za vrijeme priprema smršavio sam devet kilograma, a nisam bio na dijeti. Onaj koji misli daleko i dugo trčati taj ima priliku da uživa u hrani jer se ne mora ničeg odricati.
Ovo iskustvo je neprocjenjivo i ništa osim zdravlja me neće spriječiti da nastavim trčati. Nitko mi ne može reći da zbog ovog ili onog on to ne može. Samo dobra volja i polako, ako sam ja u pedesetoj godini mogao istrčati svoj prvi half onda svatko može obući tenisice i zbog zdravlja i zadovoljstva otrčati nekoliko kilometara.
Možda sam ovo pišući i previše opširno opisivao svoje osjećaje i dojmove, ali ako će to nekome pomoći i motivirati ga da i on ili ona pokuša nešto slično, biti ću jako sretan.
P.S.
Na Zagrebačkom maratonu toliko sam želio da isti istrčim u vremenu ispod dva sata i nisam uspio. Vrijeme je bilo dva sata i dvije minute. Iako je i to odlično vrijeme za moje godine i prvi half ipak je malo falilo. Poslije dva tjedna na mojoj stazi na treningu, bez ikakve obaveze i opterećenja, sa još rezervom snage otrčim half za jedan sat i pedeset i devet minuta. Na utrci sam znao što trebam, a što ne smijem napraviti, ali sam ipak izgorio kao i svaki drugi početnik. Biće bolje – drugi put.