Ja sam pozitivna energija
Željkina priča: “Nisam mogla istrčati niti 1 km, a sad mogu 21 km!”

Željkina priča: “Nisam mogla istrčati niti 1 km, a sad mogu 21 km!”

Pitate se kako se i kada netko konačno odluči promijeniti životne navike i počne trčati? Iskustva polaznika adidas škole trčanja najbolje objašnjavaju taj prijelomni trenutak i svjedoče o tome koliko trčanje, u vrlo pozitivnom smislu, može promijeniti nečiji život i učiniti ga kvalitetnijim. Željka Leskovar nije izuzetak. Početak njezine trkačke avanture imali ste priliku pratiti na našoj službenoj Facebook stranici, a danas vam Željkinu priču donosimo u cjelosti.

“Moja priča je tipična jer baš tako počinje i završava priča svakog trkača. Počela sam iz znatiželje, kada sam se sa trčanjem susrela kroz posao. Nisam znala baš ništa o trčanju, niti sam razumjela takvu vrstu rekreacije, ali željela sam naučiti. Moji prvi trkači koraci dogodili su se na nasipu jedne hladne ožujske subote na uvodnom testiranju adidas škole trčanja. Mislila sam da je otrčati 1000 metara “piece of cake”, ali ubrzo je uslijedio “reality check”. Ispustila sam dušu, iako sam zadnjih 500 m prohodala. U meni je proradio inat – želim naučiti trčati!

Nakon testiranja, što je bilo i za očekivati obzirom na moj porazni rezultat, pripala sam u najslabiju grupu i treneru Bruni, ali to me nije obeshrabrilo. Iz treninga u trening moja želja je bila sve jača, a izdržljivost sve veća, počela sam čak odbijati after work kave i zaobilaziti subotnju špicu zbog treninga. Lovila sam dah, klecale su mi noge, zbrajali smo minute trčanja sa pauzama hodanja, radili smo piramide, usavršavali metodske vježbe čudnovatih naziva: hopsajući poskoci, Frankenstein koraci, gazela odskoci, niske i visoke skipove, puno pričali i smijali se. 


Nakon svega 2 mjeseca već smo bili spremni za utrku građana 5 km na Plitvičkom maratonu. Naša prva utrka! Nisam bila svjesna euforije koja me čeka, ali na startu me opalilo. Žažutili smo Plitvice, a Brunčeki su bili all in. Svi smo otrčali utrku do kraja i nitko nije odustao. Rezultat nam ionako nije bio bitan, mada na kraju i nije bio ni tako loš.
Onda je došlo ljeto i visoke temperature. Novi izazov. Po tako visokim temperaturama ne možes se ni pomaknuti, a kamoli trčati. Topiš se, cijediš se, žeđaš, ali ipak trčiš.


Još veći izazov je bilo trčati na godišnjem, a rađe bi se izležavao i pijucakao hadno piće u borovoj šumi. I sama pomisao na ne trčanje skoro tri tjedna je bila je zastrašujuća, vratiti se par koraka unazad i ispasti iz kondicije.  Ja ipak jesam, jer nema ništa ljepše nego trčati uz more, upijati boje i mirise i pritom rušiti osobne rekorde. Povratkom s godišnjeg uporni su i dalje nastavili trčkarati po Makismiru i ja s njima. Kad sam krajem kolovoza otrčala svojih prvih 10 km znala sam da definitivno više nema povratka. 


Kruna cijele priče je bio Zagreb Maraton, moj prvi  polumaraton koji sam otrčala u stanju teške euforije i s velikim osmjehom na licu. S mojim dragim ekačicama, bok uz bok do cilja. Jer zajedno je lakše. I jako sam ponosna – jer prvi se pamti! 🙂 Nisam mogla niti 1 km, a sad mogu 21 km! 


Iza mene je 7 mjeseci školice, 400 otrčanih kilometara,  nekoliko utrka, puno novih divnih prijatelja i trenera koji su vjerovali u nas. Mene sada čekaju novi izazovi. Možda i maraton. Povratka nema. Ja sam ovisnik o trčanju.”

Željka Leskovar