Ja sam pozitivna energija
Zvijeri

Zvijeri

Zadnje tri godine, dok trčim, ona je kraj mene. Biramo već utabane staze i rana jutra, kad na Jarunu nema nikoga. Nesmetano uranjamo u tamno zelenilo i tišinu jezera. Ususret vjetra, poput nacrtanih likova, naše sjene pronalaze puteve između zapetljanih grana. U tih je sat vremena život jednostavan, brige svakodnevice ostavljamo kilometrima daleko, a tijelo i um prepustimo ispiranju. I dok tako trčimo bok uz bok, različitih ritmova misli i disanja, promatram kako uživa.

Volim trčati i sama, tad slušam muziku i bez usporavanja odradim krug, ali s njom je, možda baš zbog zajedničkog pothvata i zadovoljstva kojeg izaziva, ljepše. Doživjele smo skupa situacije koje ona neće moći prepričati, ali sigurna sam da ih pamti.

Jednom je konj po nasipu trčao sam, i njegova je elegantna silueta, i nakon što sam uočila hodajućeg jahača podno nasipa, ostala uspomena na nadrealnu slobodu. Slično se dogodilo i kada je poplava prošle godine pokazala da i u urbanoj prirodi postoji neukrotiva sila. Obje smo sretne skakale po vodenoj zmiji. Bacala sam joj štap tada u jezero, ionako je bila mokra.

Rijetko, ali dogodi se, da zastanem zbog poznanika koji također trči s psom. Dopustimo si par trenutaka zadihane komunkacije, i psi se pozdrave. Zatim nastavljamo dalje, prolazeći kilometre, slobodne.